U normalnom svetu, a tako bi trebalo i kod nas, kakvi god da smo, za bezbednost saobraćaja koriste se razni načini i savremene tehnologije. Jedan od načina za sprečavanje divljanja na putevima koristi se i fiksirani radar, takozvana FAMA, a poslednjih godina je sve češće u upotrebi i „PRESRETAČ“ koji meri brzinu kretanja učesnika u saobraćaju koji se kreću ispred i iza ovog specijalno opremljenog vozila.
Nekada, u državi, koju neki osporavaju dok drugi nostalgično pričaju o njoj, postojale su plave table na kojima je pisalo „RADARSKA KONTROLA“, pa ako si baš budala, mogao si da budeš uhvaćen da si prekoračio dozvoljenu brzinu. U to vreme bila je i tolerancija do 10 km/h, dok je sada nulta tolerancija. (U Austriji se i sad toleriše prekoračenje do 8 km/h.) Dakle, van zone u kojoj je dozvoljena kontrola brzine, bilo je moguće divljanje na putu…
Kako bi trebalo, a kako se kod nas danas koristi „presretač“?
Ako policajac primeti vozilo koje velikom brzinom prolazi ili naglo ubrzava, obaveštava operatera da pripremi snimanje. Kada je sve spremno, operater zumira tablicu vozila, policajac pritiska dugme za merenje brzine…
Nakon utvrđenog prekršaja, aktiviraju se svetlosni i zvučni signali. Policijsko vozilo se približava i daje signal vozaču da se zaustavi… Tako bi trebalo, ali…

Kako bi naša Desanka Maksimović rekla, pre nego što je prognana iz srpskih škola, u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu je sve drugačije.
Ne postoje obeležena područja gde je dozvoljeno snimanje brzine i to je dobro, ali se radari postavljaju na prelazima iz nenaseljenog mesta gde je dozvoljeno voziti 80 km na sat i naseljenog gde može da se juri samo 50 km na sat, pa se tako pecaju oni koji ne počnu da smanjuju brzinu još u nenaseljenom ataru…
Kod presretača je sasvim druga priča — oni ne zaustavljaju vozača koji je načinio prekršaj prekoračenja brzine odmah, već ga prate tako što mu „uđu u gepek“, i vozač u prekršaju ne zna da li ga jure kriminalci da ga opljačkaju, pa počinje da im beži… Ako je vozilo stranih registarskih oznaka i velike snage, potera traje kilometrima i ulazi se u prekršaj NASILNIČKE VOŽNJE. Često se desi da je za volanom osoba nežnijeg pola i ukoliko je veče, a prati je zatamljenih stakala „besan“ auto, ona je u velikom psihičkom problemu. Ako su i deca u vozilu, doživljava veliki stres.
Šta je razlog ovakvom ponašanju, ne znam, ali ako vidimo ponašanje pripadnika iste službe na ulicama naših gradova, vozači koji su u prekršaju su „na konju“. Jedino niste krivi ako usput pregazite nekog studenta, onda imate opravdanje za žurbu, jer student je mogao pobeći ako ne jurite.
SMRT FAŠIZMU! Zoran Rendža Gvozdenović