Dok vlast glumi opoziciju i pregovara sama sa sobom, studenti blokiraju ulaz u Radio-televiziju Srbije. Ne traže mnogo: samo da javni servis bude javan, a ne servis jednog čoveka. Samo da istina ne dolazi sa zakašnjenjem i dozvolom.
Ali to je, čini se, previše.
Jer istina je opasnija od bilo koje opozicione stranke. Istina se ne može ukrotiti, formatirati, staviti u redakcijski okvir. Zato su studenti danas najveći bezbednosni rizik – ne zato što ruše, već zato što pitaju: zašto se nikada ne prikazuje stvarnost?
U međuvremenu, novinari ulaze u zgradu RTS-a kroz ćevabdžinicu. Nadimljeni od roštilja, poniženi do kostiju, provlače se kao statisti u sopstvenom profesionalnom porazu. To nije metafora – to je stanje medija u Srbiji.
Studenti ne traže fotelje, funkcije ni pažnju. Traže ono što je sistem zaboravio da duguje – istinit izveštaj. A režim ne zna kako da odgovori, jer je navikao da pita i odgovara sam sebi. Navikao je na dijalog u ogledalu. Njihovi čelnici maju strah od nenajavljenih pitanja, zato se često brane ćutanjem.
U takvom poretku, svaka pojava koja ne igra po pravilima postaje neprijatelj. I zato studente ne puštaju na ekran – ne zato što su opasni, već zato što bi mogli probuditi zemlju uspavanu u večernjim vestima.
U jednoj rečenici, rekao je to i Fuko:
„Gde god postoji moć, postoji i otpor.“
Otpor koji ne traži da vlada, već da oslobodi. Otpor koji stoji ispred RTS-a i čeka – ne kameru, već istinu.